„I kao što oživi ljeti kad je posjećuju turisti, ona treba da oživi i zimi. Treba da opet oživi, jer ona više nije ‘doma’. Silba je posvud u svijetu! Vratimo je ponovno ‘doma’, rodnom žalu.“ Pinčić, Niko (1958) Od Pule do Paga: putopisne reportaže i opisi kupališnih mjesta. Mali Lošinj: [vl. nakl.]. 19.
Silba, 7. rujna 2022. – dvorana Zadružnog doma
Dne 7. rujna 2022., u dvorani na prvom katu Zadružnog doma na otoku Silbi, održano je predstavljanje knjige splitskog etnomuzikologa Ivana Boškovića Izgradnja i namjena dvorane Zadružnog doma u Silbi 1912. – 1937., u kojoj je autor sažeto, ali vrlo detaljno prikazao povijest izgradnje i korištenja zadružne dvorane – šale te je iznio i prijedloge za budućnost tog prostora. Knjiga je dorađen i donekle proširen te brojnim prilozima obogaćen zapis, izvorno sastavljen u travnju 2020., kojim je autor, uz podršku brojnih stručnjaka, znanstvenika i zaljubljenika u otok, pokušao zaustaviti promišljanja o djelomičnom ili cjelovitom uklanjanju pozornice koja se nalazi u dvorani na prvom katu. Istovremeno je iznio i niz prijedloga za uređenje tog prostora, kao i za buduću namjenu. O knjizi su govorili Marija Kuljerić, predsjednica Društva za zaštitu prirodne i kulturne baštine otoka Silbe „Samotvorac“, umirovljena profesorica zadarskog Sveučilišta, izv. prof. dr. sc. Teodora Vigato, silbenski arhitekt Sven Moro i sam autor.
Nakon uvodnih riječi, Marija Kuljerić je prepustila riječ teatrologinji Teodori Vigato koja se već godinama bavi istraživanjem povijesti dramskog amaterizma na otoku Silbi. Uz iscrpni prikaz sadržaja knjige, u svom je govoru prof. Vigato istaknula i da je autorova nit vodilja bila zadržavanje izvorne namjene dvorane Zadružnog doma – „šale v Zadrugi“, odnosno očuvanje i obnova pozornice i svečanog zastora, djela silbenskog pomorca i amaterskog slikara pok. Artura Lukina, kao i osmišljavanje programa kojim bi se taj prostor oživio, a time i obogatio silbenski društveni život, osobito tijekom zimskih mjeseci. Također je naglasila da usprkos činjenici da na Silbi ima puno otvorenih prostora pogodnih za razna događanja: izložbe, koncerte, predavanja i sl., otoku nedostaju upravo ovakvi, zatvoreni prostori u kojima bi se mogla održavati brojna kulturno-umjetnička, odgojno-obrazovna i znanstvena događanja. Pozivajući se na sjećanja starijih pokoljenja Silbenjana, osvrnula se i na razdoblje izgradnje Zadružnog doma te je napomenula da je u prvoj polovici XX. st., kad je zgrada izgrađena i kad je Poslovnikom o uporabi zabavne dvorane sa pozornicom u Potrošnoj zadruzi u Silbi jasno određen način korištenja dvorane s pozornicom – zabavljaonice, društveni život otoka Silbe bio iznimno bogat, što je u knjizi i prikazano. Naime, u tom razdoblju su na otoku djelovala brojna udruženja oko kojih su se mještani, u nedostatku drugih oblika zabave, redovito okupljali te su zajednički osmišljavali niz zanimljivih događanja: društvene igre, kazališne predstave, plesne večeri itd., pri čemu su nemjerljiv doprinos dale Silbenke. Prof. Vigato je okupljenima opisala prvotni izgled same pozornice, koji je gotovo u potpunosti i očuvan, te je zaključila da je pozornica, za doba i sredinu u kojoj je izgrađena, bila vrlo raskošno opremljena. Usporedila je dvoranu na prvom katu sa sličnim dvoranama u mjestu Brusje i u Starom Gradu na otoku Hvaru te je zaključila da je autor svojim zapisom i prilozima ponudio gotov projekt kojim bi se dvorana Zadružnog doma, poštujući izvorni izgled i namjenu, osuvremenila. Istaknula je i da bi se osnivanjem, u knjizi predloženog, Zavičajnog kulturno-umjetničkog društva „Šimun Matija Lovrović“ i sastavljanjem novog pravilnika o načinu korištenja višenamjenske dvorane budućeg silbenskog društveno-kulturnog centra, na tragu onom iz 1937. koji je uvršten u priloge knjige, ispunili svi preduvjeti da se, u skladu s konzervatorskim kredom „naslijeđe očuva korištenjem“.
Potom je riječ preuzeo arhitekt Sven Moro koji se osvrnuo na samu izgradnju i izgled Zadružnog doma, kao i na važnost postojanja takvog objekta u vremenu kada, za razliku od danas, nije bilo toliko redovitih brodskih linija kojima je otok bio povezan s kopnom, kada otok nije bio elektrificiran, a zabava nije bila dostupna na svakom koraku. Istaknuo je da je sama izgradnja doista divljenja vrijedan pothvat nekadašnjih zadrugara koji su u samo osam mjeseci i, koliko je poznato, bez ikakve mehanizacije, oslanjajući se isključivo na snagu vlastitih mišića, izgradili zgradu Zadružnog doma. To podrazumijeva da su, na leđima magaraca i na vlastitim rukama, svu potrebnu građu dopremili do gradilišta u središtu mjesta, najvjerojatnije je na samom gradilištu obradili, a zatim je i ugradili. Uzevši u obzir mjere same zgrade, Moro je izračunao da je u taj objekt ugrađeno oko 460 tona građe te je naglasio, da su, ako se uzme u obzir broj radnih dana, ali i činjenicu da, zbog različitih okolnosti, pojedinih dana ugradnja nije bila moguća, graditelji Zadružnog doma dnevno ugrađivali do 5 tona građe. S obzirom na to da su graditelji istovremeno morali obavljati i svoje svakodnevne poslove, zaključio je da je to bilo moguće izvesti isključivo ako su svi zadrugari bili složni i ako su u velikom broju sudjelovali u samim radovima, što potvrđuju sačuvani zapisnici glavnih skupština na kojima se raspravljalo o raznim temama povezanim s djelovanjem silbenske Potrošno-obrtne zadruge, na osnovi kojih je knjiga i napisana. Izlaganje je nastavio osvrnuvši se na nadogradnju zgrade Zadružnog doma, koja je izvedena sredinom 1934., 22 godine nakon dovršetka izgradnje tog doma. Naime, tom se (na)dogradnjom dobio prostor u kojem je smještena drvena pozornica sa svečanim zastorom koji, premda nema veliku umjetničku vrijednost, svjedoči o važnosti koju je ta pozornica imala u vremenu kada je izgrađena. Isto potvrđuje i Poslovnik – pravilnik o korištenju tog prostora koji je sastavljen tri godine nakon nadogradnje doma. Moro je kratko proanalizirao arhitektonski izgled objekta te je naveo da je dom skladno napravljen, da se vodilo računa o simetriji otvora na fasadi i da je odabrana vrlo kvalitetna građa koja ni nakon brojnih desetljeća, proteklih od 1912. kada je zgrada izgrađena do danas, nema nikakvih vidljivih oštećenja. Zaključio je i da je sama dvorana bila unaprijed osmišljena kao prostor za aktivno druženje brojnog članstva, što potvrđuju i svjedočenja starijih Silbenjana o vrlo gusto postavljenim gredama u međukatnoj konstrukciji. Analizirajući pak elemente fasade i krova te odabir materijala završnog pokrova, Moro je istaknuo da izvedba strehe, a ne zabata, zgradu izgledom izdvaja iz klasične dalmatinske izgradnje te da pokrivanje objekta bitumenskom šindrom, u to vrijeme „izuzetno modernim materijalom“, svjedoči o otvorenosti i istovremenoj promišljenosti davnih graditelja silbenskog Zadružnog doma. Naglasio je da sve to ukazuje na vjerojatnost da je gradnjom ravnao netko stručan, ali, premda su u zapisnicima sačuvani brojni podatci o donošenju odluka o izgradnji i (na)dogradnji, na žalost ime projektanta ili projektanata te zgrade, kao ni imena izvođača radova, koliko je poznato, nisu sačuvana.
Po završetku Morovog izlaganja, okupljenima se kratko obratio sam autor koji je zahvalio predstavljačima i svima okupljenima, kao i svima koji su sudjelovali u prikupljanju građe i pripremanju knjige za objavljivanje. Pritom se prisjetio četiriju Silbenki: Gracijele Lovrin, Paškvaline Lovrović, Sonje Motušić i Marije Ninković, koje su preminule tijekom posljednjih desetak mjeseci, a koje su mu u brojnim razgovorima vođenim tijekom posljednjih desetak godina pomogle rasvijetliti razne detalje iz povijesti društvenog života otoka Silbe, ali i svakodnevice otočana. Zahvalio je i sadašnjem upravitelju Potrošačko uslužne Zadruge Silba, Aleksandru Lukiću, na pruženoj mogućnosti da se o uređenju značajnog povijesnog prostora izjasne stručnjaci te je naglasio da prijedlog iznesen u knjizi nije jedino moguće rješenje uređenja tog prostora, nego poziv na zajedničko promišljanje o budućnosti dvorane Zadružnog doma, drvene pozornice i Lukinova svečanog zastora.
Predstavljanje je zaključila Marija Kuljerić kratkim osvrtom na sadržaj knjige, u kojem je navela da je, osim uvrštavanjem spomenutog Poslovnika, knjiga obogaćena i nizom fotografija, ne samo Zadružnog doma i unutrašnjosti dvorane na prvom katu, nego i društava koja su na otoku, u prvoj polovici XX. st., djelovala te se prisjetila i događanja koja su se za njezina života u toj dvorani odvijala, poput dočeka Nove godine, maskenbala i sl., nakon čega je pozvala okupljene da nabave knjigu, ali i da se pridruže osmišljavanju budućnosti, odnosno „modernizaciji“ tog prostora.
Split, 26. rujna 2022. – dvorana Zavoda HAZU
Nepuna tri tjedna nakon silbenskog predstavljanja, dne 26. rujna 2022., u Palači Milesi, sjedištu splitskog Zavoda za znanstveni i umjetnički rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u sklopu 34. Knjige Mediterana, javnosti je po drugi put predstavljena knjiga Izgradnja i namjena dvorane Zadružnog doma u Silbi 1912. – 1937., autora Ivana Boškovića. Organizatori predstavljanja bili su Književni krug u Splitu i HAZU Split. Domaćin večeri je bio splitski povjesničar Arsen Duplančić, a predstavljači dr. sc. Daniela Matetić Poljak s Umjetničke akademije u Splitu, izv. prof. dr. sc. Robert Plejić, umirovljeni profesor splitskog Sveučilišta, i sam autor, Ivan Bošković.
U uvodnom govoru Arsen Duplančić je pozdravio okupljene te je ustvrdio da je „svaka nova knjiga prilog našoj znanosti ili sveopćoj kulturi“. Također je ustvrdio i da, kao što „svaki čovjek, tako i svaka zgrada ima svoj curriculum vitae“, ilustriravši svoju tvrdnju kratkim prikazom povijesti objekta u kojem je predstavljanje održano, te je dodao da „i Zadružni dom u Silbi ima svoj curriculum, od kojeg je dio autor obradio“. Najavio je da će o naslovu, odnosno o godinama navedenim u naslovu knjige, više reći sam autor te je prepustio riječ povjesničarki umjetnosti Danieli Matetić Poljak.
Dr. sc. Matetić Poljak je svoje izlaganje započela vrlo iscrpnim prikazom sadržaja knjige, svojevrsnog poziva za vrednovanje i očuvanje dvorane Zadružnog doma u Silbi, odnosno njezine pozornice te je dodala da je knjiga zapravo autorov „odgovor na pitanje i na razmatranje vodstva Potrošačko uslužne zadruge Silba o načinu uporabe dvorane, odnosno odgovor na njihove nedoumice imaju li uopće ova dvorana i njezina pozornica vrijednost koju bi trebalo sačuvati ili ne“. Istaknula je baštinsku i emotivnu vrijednost tog ambijenta, kao i nužnost očuvanja i obnove zatečenih arhitektonskih i umjetničkih elemenata te privođenja dvorane s pozornicom izvornoj svrsi. Kratko se osvrnula na prijedlog uređenja tog prostora, kao i na prijedloge za korištenje dvorane u budućnosti te na brojne priloge uvrštene u knjigu: prijepise novinskih članaka iz prve polovice XX. st. koji svjedoče o načinu korištenja tog prostora, prijepis pravilnika za korištenje dvorane s pozornicom iz 1937., popis potpisnika izvornog zapisa iz 2020. na osnovi kojeg je knjiga i nastala te ilustracije i recenzije. Potom se, u zaključnom razmatranju, dotaknula samog odabira teme te je istaknula da „je tema vrlo zanimljiva pa bi valjalo pokrenuti multidisciplinarna istraživanja o zadružnim domovima, o njihovoj ambijentalnoj, sociološkoj i kulturološkoj vrijednosti za manje sredine, istraživanje odlika i razvitka tog tipa arhitekture tijekom XX. stoljeća. I to ne samo o domovima izgrađenima u manjim mjestima prije II. svj. rata, nego i o domovima izgrađenima nakon II. svj. rata“. Na samom kraju se dotaknula i edicije u kojoj je knjiga objavljena. Naime, knjiga je zamišljena kao prva u nakladničkom nizu Biblioteke Silbopedija posvećene silbenskoj prirodnoj i kulturnoj baštini. Matetić Poljak je naglasila da „bi to mogao biti poticaj i za druge otoke, bez obzira na njihovu veličinu, za pokretanje sličnih edicija“ te je navela da bi bilo dobro razmisliti i o pokretanju web-portala „na kojem bi ta manja, nepoznata povijest Dalmacije bila predstavljena“, što i jest bila izvorna zamisao pokretača i urednika navedene biblioteke, ujedno i autora ove knjige.
Nakon njezina izlaganja, domaćin Arsen Duplančić je riječ prepustio splitskom arhitektu, izv. prof. dr. sc. Robertu Plejiću koji se osvrnuo na dosad objavljene autorove priloge o otoku Silbi te je pozvao autora da u svom govoru reče koju riječ i o novopokrenutom nakladničkom nizu. Izlaganje je nastavio prikazom knjige, s posebnim osvrtom na recenzije troje zagrebačkih autora, obiteljskim i(li) poslovnim vezama povezanih sa Silbom: arhitekta Borisa Dundovića, dramaturga Dubravka Mihanovića i muzikologinje Petre Pavić, koje su u knjizi objavljene umjesto pogovora. Istaknuo je da „je silbenska pozornica u dvorani – zabavljaonici jedan od rijetkih primjera koji svjedoče o postojanju dramskog amaterizma na dalmatinskim otocima“ što je i u knjizi na nekoliko mjesta naglašeno, a zatim se dotaknuo i „otoka muza“, kako je Silbu u svojim ranije objavljenim prilozima autor knjige opisao. Naime, Plejić je ukazao na činjenicu da je, osim što je davno privukla brojne glazbenike i likovne umjetnike, Silba posljednjih dvadesetak godina postala „svojevrsni otvoreni muzej suvremene hrvatske rezidencijalne arhitekture kojom se, pristupom kritičkog regionalizma, preispituje zatečeni povijesni i prirodni kontekst“ pa je pozvao autora, kao urednika Biblioteke Silbopedija, da upravo taj fenomen odabere za temu jedne od budućih knjiga u netom pokrenutom nakladničkom nizu.
Poslije Plejićevog izlaganja, predstavljanje je nastavljeno obraćanjem samog autora koji je zahvalio organizatorima, domaćinu, predstavljačima i svima prisutnima što su se unatoč promjenjivim vremenskim prilikama okupili na predstavljanju njegove nove knjige. Poslije pozdravnih riječi, ukratko je opisao brojne detalje o samoj knjizi, od obilježavanja značajnih obljetnica uz koje je knjiga objavljena, preko odabira naslova, odnosno uvrštavanja godine izgradnje doma i godine sastavljana Poslovnika u uporabi zabavne dvorane u naslov knjige, isticanja imena zaslužnih silbenskih župnika, Silbenjana pok. don Hinka Brnetića i pok. don Ivana Silvestrića, kojima je djelo posvećeno, objašnjenja zamisli o pokretanju novog nakladničkog niza i opisa popratnog loga, do detaljnijeg objašnjenja izgleda naslovnice te je naglasio da je knjiga, na neki način, posveta i nekadašnjim stanovnicima otoka Silbe koji su svojim novcem podmirili troškove izgradnje i vlastitim snagama izgradili zgradu Zadružnog doma, u skladu s motom „Slogom rastu male stvari, a nesloga sve pokvari!“, objavljenom 1933. u knjižici koju je uz 25. godišnjicu djelovanja Potrošne zadruge u Silbi sastavio zadružni poslovođa pok. Josip Marinić. Prema autorovim riječima, naslovnica Marinićeve knjižice poslužila je kao predložak za izradu naslovnice knjige o dvorani Zadružnog doma. Pri završetku svog izlaganja, kao i u Silbi, autor je zahvalio svima koji su mu pomogli prikupiti i prirediti građu za objavljivanje, istaknuvši nekoliko kazivača: pok. Sonju Motušić, Ivana Lovrina i Tonka Paulinu iz Silbe, te je poimence zahvalio grafičarki Karli Tadej, lektoricama: Kati Bošković i Ivi Markulin, prevoditeljicama: profesorici Vesni Androić Zabel i Dori Bošković, knjižničarkama: Goranki Mitrović iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Anamariji Starčević Štambuk iz Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu i Aniti Tičinović iz Sveučilišne knjižnice u Splitu, nakladnicima: arhitektici Mariji Bošković iz splitskog poduzeća TAG d.o.o., s kojom je i razradio projekt uređenja dvorane Zadružnog doma, i Karlu Grencu iz Zaklade „Karlo Grenc“ u Splitu, kao i Alici Gröper-Šajber iz Essena i Zvonimiru Himelreichu iz Zagreba koji su novčano potpomogli objavljivanje knjige. Predstavljanje je zaključio istim riječima kao i silbensko, da je „pisanje o glazbi isto što i pjevanje o arhitekturi“ te da se nada da, s obzirom na to da se upravo proučavanjem povijesti arhitekture i glazbe i sam bavi, njegov „pjev neće ostati bez odjeka“.
Na kraju se okupljenima još jednom obratio domaćin večeri, Arsen Duplančić, koji je čestitao autoru i nakladnicima „koji su prepoznali vrijednost ove knjige“ te je istaknuo da je knjiga, premda se „naizgled čini nevažna“, itekako važna i poticajna, „a pokretanje biblioteke te ideja o drugim pedijama, nuka nas da budemo zadovoljni i da potičemo ovakve projekte koji pokazuju da nema malih i zanemarivih stvari, samo je pitanje kako se mi prema njima odnosimo, koliko im pažnje posvećujemo i hoćemo li od maloga napraviti veliko i značajno“.
Split, 10./11. listopada 2022.
Ivan Bošković
Fotografije: Mihaela Miškić i Živko Bačić
