Kad putnik danas dođe na Silbu, ne može da se otme ovim sentimentalnim osjećajima. Života ovdje nema, nego tek sjenke njegove lelujaju nad otočićem. Bjelokose starice nečujno se kreću tišinama zatvorenih pljesnivih soba. Vise jedrenjaci, kandila gore, kuće samuju. Gdje starice nema, crv je domaćin. Ruje drvo, dubi tišinu. Tko zna koliko je bola u ovim otočnim samoćama. I tko zna njihove samotne patnje?
***
I Silba otok umire. Mjesta su kao i ljudi. Rode se, rastu, žive i umiru i imaju svoje djetinjstvo, muževnu i staračku dob, kad su ljudi i gradovi nemoćni, iscrpljeni, drhtavi, beskrajno umorni. Tada žive od uspomena i penzijica. Silba je u penziji. Ona je otok – penzioner.
***
Poslije penzijica najvažniji je sir. A nigdje ne ćete vidjeti ovce i tora pred kućom. Ovcama, otkad vinograda nema, pripada čitav otok izuzevši samoga mjesta. 700 ovaca krstari otokom, a žene ih traže i nalaze po zvonjavi zvončićima i raspoznaju po znakovima kojima ih obilježe. Penzije i ovce – to je sve. Da, i turizam, skoro sam ga zaboravio, turizam koji se već drugo ljeto okušava kao injekcija, koja – ako ne će povratiti zdravlje, a ono će spriječiti umiranje.
***
Silbu, otok u penziji, još po nečem treba spomenuti. Čudesna je u njoj čistoća. Čisto je more, čisti putevi, kuće, podovi, postelja svaka. Čisto do mirisa čistoće i – neugodnosti.
(Miljenko Smoje, “Slobodna Dalmacija”, 12. kolovoza 1954., str. 2.)
