Dolazimo u Silbu, na Silbi. Puno svijeta, domaćeg i stranog. Nadao sam se i ispunilo se: Rade Šerbedžija je ovdje. Ostaje petnaestak dana pa nastavlja opet svoju glumačku histrionadu.
Predstava se igra ispred Mjesnog ureda na trgu.
Kompozitor Bruno Bjelinski sjedi u prvom redu i uživa. Ljetuje i on. Svi ljetuju osim „Slobodne“ i „Histriona“ i „Carića“. Tako barem izgleda.
Kao u gotovo svakom mjestu do sada tužni pazarić s nešto malo grintavog voća. Butiga ispred koje je red za kruh i slaba snabdjevenost.
Doista smo zapustili škoje.
Prije nekoliko godina kada smo obilazili ove otoke u zimsko doba (prosinac/siječanj) bilo je hladno i tužno. Sada je srce ljeta i tzv. turističke sezone. Nije ništa bolje. Novine kasne dan-dva, dvije-tri vrste cigareta, problem s kruhom, mlijekom i vodom. A ipak, kućna radinost radi punom parom. Jahti koliko voliš…
(Momčilo Popadić, „Slobodna Dalmacija“, 13. kolovoza 1988., str. 11.)
