U današnje doba kada su uske ulice dalmatinskih gradova zagušene suvremenim saobraćajem ili kada nitko ne zna kako da stane na kraj samovoljnom formiranju cijena javnih nosača, Silba se doimlje kao sentimentalno prisjećanje vremena iz prošlog stoljeća.
Tako, na primjer, dok Split ne zna kamo će sa svojim vozilima i bujicom tranzitnog saobraćaja, dotle Mjesna zajednica Silbe izdaje pismenu naredbu slijedećeg sadržaja:
„Zabranjena je vožnja biciklom osim u službene svrhe!“
– Znate – objašnjavaju nam mjesni oci – gosti dolaze s djecom i ne možemo dopustiti da strepe nad njima kada izađu na ulicu da slučajno ne nalete pod bicikl.
A što su jedan ili dva bicikla u odnosu na Solinsku, Marmontovu ili Ulicu prvoboraca u Splitu?
Ili drugi slučaj. Dok su javni nosači na splitskoj obali i taksisti stalna meta kritike, dotle je u Silbi taj problem riješen na najjednostavniji način. Jednostavno je u turističkom društvu na istaknutom mjestu istaknuta „tarifa za prijevoz i vozikanje turista čamcima, kao i tarifa za prijevoz prtljage“. U tom službenom dokumentu precizno su određene cijene svake usluge za svaku relaciju i gost može odmah utvrditi i prijaviti da li mu je vršilac usluga naplatio više od propisanog maksimuma.
Tako iz perspektive današnjih uzavrelih gradova ovi i njima slični komunalni kurioziteti otočnog mira i tišine djeluju kao zakasnjeli eho prohujalih vremena.
(A. S., „Slobodna Dalmacija“, 1. srpnja 1969., str. 5.)
